Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim.
(Mt 11, 28-29)
Ove riječi Gospodina Isusa mogu se prihvatiti kao moto mjeseca lipnja. Isus poziva sve, bez iznimke. Potiče nas da hrabro zakoračimo Njegovim putem, koji karakteriziraju krotkost i poniznost. Svaki put ima svoj početak i kraj. Svaki put ima svoj cilj. Na Isusovom putu, On sam je početak i kraj. Isus je također cilj. “Ja sam Put i Istina i Život:
nitko ne dolazi Ocu osim po meni.” (Iv 14,6). Zaštitnici ovog mjeseca dokaz su da je moguće slijediti Gospodinov put i da je samo taj put istinit i siguran do kraja, iako nije lak.
Sveti Ivan Krstitelj je čovjek puta Jaganjca Božjega. Ime Ivan znači “Bog je milostiv”. Ovo ime ocrtalo je obris njegova poziva. Rođen je da ispravi Gospodinu put, da ljudima pokaže put do Božjeg Milosrđa. Prema riječima bl. Sopoćka, taj jedini put je pokora. “Duh pokore anticipira i osigurava Božje Milosrđe, kao što je Ivanovo rođenje anticipiralo i ljudima osiguralo dolazak Spasitelja svijeta.“
Ako želimo osigurati Božje milosrđe, trebamo težiti duhu pokore, duhu revnosti u služenju svima onima koje Bog stavlja na put našeg života, prema kojima možemo činiti djela milosrđa. U svim okolnostima našeg života sadržana je Božja misao, da ne protratimo dobre prilike koje nam on sam stvara i da svugdje priskačemo u pomoć bližnjima u potrebi. Crkva ubraja molitvu, post i milostinju među najvažnija dobra djela.
Sveti Ivan Krstitelj bio je „glas koji viče u pustinji…“ (usp. Iv 1,23), dirnuo je riječima, ponekad vrlo oštrim, korio je farizeje i saduceje. Njegova je riječ bila puna dobrote prema običnom puku, carinicima, vojnicima. Od njih je tražio samo djela milosrđa: „Pitalo ga mnoštvo: »Što nam je dakle činiti?« On im odgovaraše: »Tko ima dvije haljine, neka podijeli s onim koji nema. U koga ima hrane, neka učini isto tako.« Dođoše krstiti se i carinici pa ga pitahu: »Učitelju, što nam je činiti?« Reče im: »Ne utjerujte više nego što vam je određeno.« Pitahu ga i vojnici: »A nama, što je nama činiti?« I reče im: »Nikome ne činite nasilja, nikoga krivo ne prijavljujte i budite zadovoljni svojom plaćom.« (Lk 3,10-14).
Uvjet za ulazak na Isusov put je stav otvorenosti Njegovoj milosti. Jaganjca možete slijediti samo kada ga upoznate. Samo na određenom putu možete napraviti beskompromisan korak. Isus je ispred nas, on je prvi. Sveti Ivan je mogao prepoznati Isusa jer je bio otvoren za ispunjavanje Očeve volje, slušajući glas Duha Svetoga. ” I posvjedoči Ivan: »Promatrao sam Duha gdje s neba silazi kao golub i ostaje na njemu. Njega ja nisam poznavao, ali onaj koji me posla vodom krstiti reče mi: ‘Na koga vidiš da Duh silazi i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim.’ I ja sam to vidio i svjedočim: on je Sin Božji.” (Iv 1,32-34). Čitao je milost trenutka, upoznao je srcem i prepoznao “Isusa koji prolazi“. Susret sa Spasiteljem značio je da na putu koji je Ivan poravnao za Isusa, Učitelj stoji na prvom mjestu. On je postao smisao ovog puta za druge. Ivan je uspio zauzeti položaj “u sjeni”. Prepoznao je Isusa i pokazao ga drugima.
Otvaranje Gospodinu, Njegovom glasu, prepoznavanje u Njemu Onoga koji “nadmašuje u dostojanstvu” čini čovjeka svjedokom Isusa. On svoj život, svoju svetost isijava drugim ljudima. Ne usredotočuje se na sebe, već vodi k Isusu. Ukazuje na pravi cilj – Isusa, Jaganjca Božjega, koji oduzima grijehe svijeta. “Savršenstvo voljene osobe prenosi se na voljenog – učio je bl. Sopoćko – Ako dakle čovjek ispravno ljubi Boga, usavršava se i postaje sretan.”
Ljubav prema Bogu potiče čovjeka da ga slijedi, čak i do križa. Njegov izbor puta postaje odgovor na Božji poziv. “Poziv se temelji na unutarnjem osjećaju – napisao je blaženi Mihael – pokazujući tko je Bog, koja je vrijednost ljudske duše i koje su njezine istinske potrebe. To se otkriva u pozvanom u prinošenju vlastitog života Bogu. U stvarnosti, Bog stoji pred dušom, osvaja je i privlači k sebi. Tada ga slijedimo, razgovaramo o Njemu s drugima, gorljivi smo i branimo ga od protivnika. To je zora apostolata. Treba ga dočekati čistim srcem i spremnošću za rad.“
S takvim je žarom sljedeći zaštitnik ovog mjeseca odgovorio Božjem pozivu – sveti Petar Apostol. Isus je promijenio njegovu priču, dao mu novu perspektivu na život. U trenutku svog poziva, Šimun je od Isusa primio novo ime: Petar. On, poput svetog Ivana Krstitelja, nije slijedio Gospodinov put samo radi vlastitog zadovoljstva. Prihvatio je Božji poziv, kako bi u budućnosti vodio druge tim putem, kako bi bio kamen temeljac cijele duhovne građevine Crkve. Proces Petrova preodgoja od strane Gospodina Isusa trajao je tri godine – primijetio je bl. Sopoćko – i tek nakon uskrsnuća Isus je Petru dao zadaću. “Da bi ga ojačao u poniznosti, dopustio mu je da tri puta padne, kako bi bio tolerantan prema drugima i uzdao se ne toliko u vlastitu ljubav, koliko u beskrajno Božje milosrđe, kojemu jedinom duguje što nije podijelio Judinu sudbinu, obratio se, pokajao se i sada se istaknuo među drugima.“
Prema bl. Mihaelu, iskustvo svetog Petra je životna lekcija i za nas. „Prekomjerno samopouzdanje nas obično sputava i tjera nas da ignoriramo svoje slabosti.“, napisao je. „Bez Božje pomoći, ni najhrabriji čovjek ne može biti vjeran svojim dužnostima, „ne može bdjeti ni jedan sat“ s Učiteljem.“
Međutim, otvorenost svetog Petra, njegova suradnja s Božjom milošću značila je da je, unatoč svom impulzivnom temperamentu, naučio nasljedovati Isusa, koji je krotak i ponizan srca. Ljubio je Učitelja svim srcem, vjerovao mu, a to povjerenje u Isusa bila je snaga da ostane uz Spasitelja i izvor hrabrosti da prizna: „Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim.“ (Iv 21,17)
Iako je smrću na križu zapečatio svoj životni put, nije sumnjao, nije se bojao. Potpuno je predao svoju volju Učitelju. Želio je nasljedovati Isusa do kraja. „Obično u godinama mladosti osjećamo hrabrost i neovisnost“, napisao je blaženik, „a u starosti strah i navezanost“. U Petrovom životu dogodilo se suprotno. To je savršeno nasljedovanje Gospodina Isusa, na što Spasitelj potiče Petra kao nijednog drugog od apostola.“
Među lipanjskim zaštitnicima možemo spomenuti i svetog Pavla, koji je svoje mučeništvo mogao prihvatiti kao plod sjedinjenja s Isusom. „Sveti Pavao nije htio ništa znati, osim nauka križa – napisao je bl. Sopoćko – ne iskusiti ništa, osim iskustva križa. Da bi se to tvrdilo, treba dosegnuti stanje koje je on dosegao kada je rekao „ne živim ja, nego Krist živi u meni“ (usp. Gal 2,20). Hodao je u ime Isusovo, jer „ljubav ne traži svoje“. Opraštao je, jer „ljubav je dobrostiva, … ne pamti zlo, … sve podnosi“. Nije prestao propovijedati Evanđelje, jer „ljubav nikada ne prestaje“. Smisao njegova puta bio je Isusov „Doista, ako živimo, Gospodinu živimo, i ako umiremo, Gospodinu umiremo. (Rim 14,8). Ovoj rečenici, bl. Mihael dodao je samo jednu rečenicu komentara u svom Dnevniku: „Trebali bismo željeti samo Njegovu svetu volju“.
Želja za ispunjenjem Božje volje bila je zajednički nazivnik za svetog Ivana, svetog Petra i svetog Pavla. Sve ih je odlikovala otvorenost glasu Učitelja. Svaki od njih, na svoj način svjestan svoje nedostojnosti, slijedi put na kojem je susreo Isusa. Tri sveca, dolazeći iz vrlo različitih sredina, stigli su do cilja puta, na kojem, poput Učitelja, nije nedostajao križ. Ispunili su svoj put poziva jer su se pouzdali u Isusa, koji je “krotak i ponizan srcem“. Svaki od nas, modernih ljudi, također ima put do Gospodina zapisan u srcu. Ne moramo ga tražiti na Jordanu, poput svetog Ivana, ili blizu Damaska, poput svetog Pavla. Naš put ne mora voditi kroz slikoviti prizor na Galilejskom jezeru, poput svetog Petra.
Gdje bismo danas trebali tražiti Isusa? Tihi i ponizni Isus uvijek nas čeka u Presvetom Sakramentu i u svojoj Riječi. Blaženik je napisao da “ljubav Božja treba stalno rasti, jer je kršćanin prolaznik na zemlji – mora stalno napredovati, jer prirodno kretanje postaje sve brže što se više približava cilju. Ljubav raste poput osobine, poput topline, postajući intenzivnija kroz zasluge, molitve i sakramente.” Kako doći do života molitve? Kroz poniznost, jer molitva pripada Božjoj milosti, a Bog daje milost samo poniznima. Za to se treba umrtviti, odvojiti od zavodljivih stvari i od sebe samoga. Posebno se mora umrtviti jezik, utišati dušu, stišati strasti, slušati Učitelja koji tiho govori. Konačno – često činiti djela ljubavi prema Bogu i bližnjemu i prakticirati molitvu na djelu.”
Gledajući bl. Mihaela, može se reći da je njegov život bio upravo takav. Sam Gospodin Isus rekao je o njemu svetoj Faustini: „To je svećenik po Mojem Srcu“ Ostao je u sjeni velikih djela Božjeg Milosrđa, tihog i poniznog srca.
Izvor: Czas Miłosierdzia, br. 6(170)/2004.
s. Dominika Steć ZSJM
