Naša Družba Sestara Milosrdnog Isusa redovnička je zajednica osnovana 1941. godine u Vilni (Litva). Zajednički život sestara započeo je 25. kolovoza 1947. godine u Mysliborzu (Poljska), dok je potvrda Družbe prema papinskom pravu uslijedila 13. svibnja 2008. godine. Duhovnost naše zajednice temelji se na molitvi: “Isuse, uzdam se u tebe”. Ta molitva izražava naše potpuno pouzdanje u Njega – u Njegovu snagu, Njegovu pomoć i Njegovu prisutnost. Poslanje naše Družbe duboko je ukorijenjeno u duhovnom naslijeđu svete sestre Faustine.
Nakon smrti sestre Faustine, vlč. M. Sopoćko osjećao je odgovornost za provođenje djela milosrđa (usp. Dnevnik 422). Noseći u srcu riječi svoje pokornice iz posljednjeg susreta s njom, nije se žurio s osnivanjem nove zajednice.
Tijekom ljeta 1941. godine, vlč. Sopoćku se obratila Jadwiga Osińska, apsolventica klasične filologije na Sveučilištu Stefana Batoryja u Vilniusu, izjavivši da je „odlučila posvetiti se službi Premilosrdnog Spasitelja te osnovati novu kongregaciju ili nešto slično, kako bi slavila Boga u Njegovom beskrajnom milosrđu“.
Ubrzo joj se pridružila Izabela Naborowska, a godinu dana kasnije pridružile su se još četiri sudionice sodalističkih susreta. Od veljače 1942. godine, vlč. Sopoćko započeo je formacijske susrete sa šest kandidatkinja. Susreti su prekinuti 4. ožujka 1942. jer je, pod prijetnjom uhićenja, vlč. Sopoćko bio prisiljen napustiti Vilnius. Duhovna skrb za prvih šest kandidatkinja povjerena je vlč. prelatu Leonu Żebrowskom, dok su za redovničku formaciju bile zadužene sestre iz Družbe anđeoskih sestara bez habita: s. Aloza Gilewska, generalna poglavarica, i s. Helena Majewska.
Iz svog skrovišta u Czarny Bóru, vlč. Sopoćko je 13. ožujka 1942. pisao o prvoj šestorici: „Odabranici Srca Isusova, stupovi buduće zajednice, povjerenici Božjih tajni, molili su pet godina, svakodnevno, na svakoj svetoj misi.“
Unatoč svojoj izolaciji, Utemeljitelj je osjećao duboku odgovornost za kongregaciju koja je tek bila u začetku. O tome svjedoči obilna korespondencija iz toga razdoblja. Dana 11. travnja 1942., uoči Bijele nedjelje (koju je Isus, prema objavama sv. Faustine, odredio kao blagdan Božjeg milosrđa), prvih šest kandidatica položilo je zavjete čistoće te obećanje siromaštva i poslušnosti. Ovaj je događaj zabilježen i u kronici vilenskog Karmela: „Ovdje je također osnovana nova Kongregacija Božanskog milosrđa s. Faustine Kowalske, a prve su sestre položile svoje zavjete.”
Znakovito je da je upravo ovaj samostan karmelićanki jedini preživio rat, pružajući utočište i drugim redovničkim zajednicama. Članovi nove kongregacije svake su godine obnavljali svoje zavjete, a u studenom 1944. obred zavjetovanja predvodio je i prihvatio vlč. Mihael Sopoćko, koji se u kolovozu iste godine vratio iz skrivanja. Posebno je dojmljiv događaj kada je vlč. Sopoćko prihvatio obveze od prvih sestara, što je prethodno bilo opisano u proročkoj viziji sv. Faustine: „Jednog dana vidjela sam kapelicu i u njoj šest sestara koje su se pričešćivale kod našeg ispovjednika; bio je obučen u albu i štolu.” (Dnevnik, 613).
Ratni uvjeti onemogućavali su vođenje zajedničkog života, a međusobni kontakti bili su izrazito otežani. Ipak, sestre su se okupljale na zajedničke molitve, konferencije i razgovore. Iz sjećanja vlč. Mihaela Sopoćka doznajemo kako su se bavile “katehiziranjem Židovki koje su molile za krštenje i spašavanjem nekih od njih, izlažući se raznim opasnostima.”
Atmosfera početaka Družbe ogleda se i u Utemeljiteljevim riječima: „Kako su bili sretni, unatoč raznim nedostacima; kako bogati, unatoč siromaštvu koje ih je okruživalo; kako hrabri i puni povjerenja, unatoč opasnostima koje su vrebale na svakom koraku.”
Od samoga početka bili su svjesni da tvore zajednicu koju je Isus želio. O tome nas uvjerava dnevnik sestre Benigne Naborowske: „Već nekoliko dana jedna misao duboko prodire u moje srce. Isus nas je izabrao da svijetu naviještamo Njegovo beskrajno milosrđe, da obožavamo ovo Njegovo božansko svojstvo iznad svih drugih. S jedne strane, ta misao ispunjava moje srce neizmjernim divljenjem i ljubavlju, dok se, s druge strane, osjećam duboko ponizno pred svojom velikom bijedom.“
Izabrano mjesto za njihov apostolat u Poljskoj, u dogovoru s velečasnim Michałom Sopoćkom, bio je predložio isusovac pater Władysław Wantuchowski. Zahvaljujući njegovu posredovanju, apostolski administrator u Gorzówu Wielkopolskom, prečasni Edmund Nowicki, dao je sestrama dopuštenje da započnu zajednički život i djelovanje u upravi Gorzówa.
Od nekoliko objekata koje im je ponudio dijecezanski upravitelj, sestre su odlučile djelovati u Myślibórzu. Dana 25. kolovoza 1947., dvije sestre iz prvotne zajednice od šest članica – sestra Faustyna Osiuńska i sestra Benigna Naborowska – započele su tamo zajednički život. Datum osnivanja matične kuće u Myślibórzu providonosno se poklopio s rođendanom sestre Faustine. Sestre su ovu podudarnost protumačile kao jasan znak Božje milosti, kao i zagovor i zaštitu sestre Faustine nad djelom koje je nadahnula.
Uskoro ih je posjetio otac Utemeljitelj. U svojim je memoarima napisao: “Gotovo sve što je (s. Faustina) predvidjela o ovom saboru, obistinilo se u najvećoj mjeri. I kad sam u Vilniusu 1944. (16. studenoga) slavio privatne zavjete prvih šest kandidatica noću u drvenoj kapeli časnih sestara karmelićanki, ili kad sam tri godine kasnije došao u prvu kuću ove kongregacije u Myślibórzu, bio sam zadivljen nevjerojatnom sličnošću onoga što je pokojna sestra Faustina sanjala.
Trenutno sestre Družbe sestara Milosrdnog Isusa djeluju u 14 zemalja. 13. svibnja 2008. Sveti Otac Benedikt XVI. odobrio je Družbu sestara Milosrdnog Isusa s papinskim pravima.
Sestre u Hrvatskoj
Sestre djeluju u Hrvatskoj od 23. rujna 1999. godine. Njihova prva zajednica osnovana je u Dugoj Resi, nakon čega su se preselile u Pulu, gdje su provele dva desetljeća posvećene svojoj misiji. Nakon toga, sestre su svoj apostolat nastavile u Sisku, gdje djeluju posljednjih nekoliko godina na području župe sv. Kvirina, u Sisačkoj biskupiji.
Na poziv p. Marka Glogovića uključile su se u vođenje Udruge Betlehem Sisak, posvećene zaštiti prava nerođene djece i promicanju dostojanstva ljudskoga života od začeća do prirodne smrti. Uz to, posvećene su radu sa siromašnima, osobama kojima je potrebno duhovno vodstvo te širenju pobožnosti Božjem Milosrđu. Trenutno u zajednici djeluju dvije sestre, s. Jaira Udovičić i s. Ivana Perković, koje kroz svoj apostolat nastavljaju služiti potrebama zajednice.
