Muči li modernog čovjeka neizvjesnost, strah od ljudi, strah od sebe? Vjerojatno je tako, budući da novine s horoskopima nestaju s kioska, mnogi ljudi traže adrese gatara, naravno da ne vjeruju u ono što ona govori, idu tamo samo radi zabave. Priznajem da je to prilično skupa zabava. Moderni čovjek traži recept za sreću. Želi živjeti s osjećajem sigurnosti pred nadolazećim sutrašnjim danom. Ali gleda li uvijek u pravom smjeru? Dobro je imati pouzdanu osobu, prijatelja koji ti pomaže da ideš kroz život. Međutim, može li nas bilo koja osoba, čak i s najboljim namjerama, u potpunosti razumjeti? U svakome od nas postoji takva sfera kojoj samo Gospodin Bog ima pristup. Čovjek nas može savjetovati, ali samo nas Bog može preobraziti, posvetiti, zadovoljiti naše potrebe, jer Bog gleda u srce. Bog Otac nije nas ostavio siročad. Poslao je svog Sina u svijet, koji je na sebe uzeo naše grijehe i, odlazeći k Ocu, navijestio Duha Svetoga. Tješitelj Duh Sveti bdije nad nama i govori svakome od nas pojedinačno. Svaki od nas može Ga čuti na svom jeziku. Trebamo jedno: prestati si govoriti da nemamo vremena za molitvu, napraviti trenutak tišine u sebi bez radija, televizije, slušati sebe i Boga u sebi, postati osjetljivi na Njegovu prisutnost. On je onakav kakav je bio prije stoljeća.
Pogledajmo silazak Duha Svetoga na apostole. Gospodin Isus moli Oca za Duha Tješitelja, koji će ih učiti kako živjeti, koji će im biti inspiracija i izvor snage. “Ivan je krstio vodom, a vi ćete naskoro nakon ovih dana biti kršteni Duhom Svetim… primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci…” (Dj 1,5.8) Ovaj put apostoli nisu ignorirali Spasiteljevo upozorenje kao što su to učinili u Getsemanskom vrtu. Poučeni iskustvom, bdiju i mole. Više ne spavaju, jer su naučili posljedice nedostatka budnosti. Ove dane proživljavaju u sabranosti. Blaženi Mihael Sopoćko, vrijeme čekanja silaska Duha Svetoga vidi kao prvo povlačenje Crkve koje se doživljava u tišini, u molitvi, daleko od grada, buke i vreve. „Samoća, sabranost i tišina – piše bl. Sopoćko – žrtva je koja se prinosi Bogu za našu rastresenost, i ona najbolje priprema duše da prime svaku milost, a posebno priprema put unutarnjim nadahnućima.“
S apostolima u Cenakulu je Marija – Majka Milosrđa, Majka Crkve koja se rađa. Duh Sveti ispunio je Mariju u trenutku Navještenja. I ovdje je spremna primiti Ga. Njezino srce je uvijek otvoreno Božjem djelovanju. Ne prestaje biti Službenica Gospodnja. Svojom prisutnošću u Cenakulu ispunjava svoj poziv na duhovno majčinstvo prema Crkvi koja se rađa. Ona je Majka i svojim stavom uči pravim izborima. “U Cenakulu se isti Duh ponovno spustio na nju, kako bi vlastitim primjerom potaknula apostole na sabranost, ustrajnost i molitvu – piše bl. Sopoćko, kako bi mogla postati Majkom naše vjere.” Ustrajnost apostola u Cenakulu, poslušnost Isusu, koji im je rekao da ne napuštaju Jeruzalem, još je jedna gesta njihova pristanka na Božju volju, još jedan korak na putu njihova poziva. Posljedica je to prethodnih izbora i stava povjerenja u Boga, pristanka na Boga u njihovim životima. „Bog nikada ne ograničava čovjekovu slobodnu volju“, piše bl. Sopoćko, „i ako mu želi udijeliti svoje milosti, zahtijeva da čovjek sam želi te milosti, da ih moli i da ih na taj način, barem u maloj mjeri, zasluži.“
Zahvaljujući snazi Duha Svetoga, možemo donositi plodove u svojim životima. Svijet treba prepoznati kome pripadamo po plodovima koje donosimo. „… svako dobro stablo rađa dobrim
plodovima“ (Mt 7,17a). Duh Sveti nas čini sposobnima biti svjedocima Boga. Njegova prisutnost u nama je samo Milosrđe. Budući da se, prema riječima bl. Sopoćka, Božje Milosrđe nadvija nad čovjekom da ga izvede iz bijede i ispuni njegove praznine, Duh Sveti je samo Milosrđe u nama i svojom prisutnošću, svojim darovima, on u nama iznova oblikuje sliku stvorenja na sliku Stvoritelja. „Izvlači nas iz lokve blata i stavlja nas na stijenu“, što je njegova snaga. Ako se držimo njega, donosit ćemo njegov plod. „Plod je pak Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost.“ (Gal 5,22-23).
Svetkovina Duhova može biti prilika da razmislimo o sakramentu Svete potvrde. Vraćamo li se u mislima na taj dan? Često sudjelujući u svečanosti podjeljivanja ovog sakramenta, čovjek može doći do zaključka da je skala svijesti onih koji primaju darove Duha Svetoga vrlo široka. Zašto, je li to nedostatak dobre pripreme od strane vjeroučitelja? Ili je možda jednostavno riječ o vjeri kod onih koji primaju ovaj sakrament? Možda preveliki naglasak na onome što je vanjsko: postav liturgije, govori, cvijeće…, a premalo unutarnje pripreme? Vjera je milost i nitko je ne može naučiti. Moramo moliti za vjeru. Možda zato Svetu Potvrdu, kao i druge sakramente, često doživljavana plitko, jer je malo molitve na dnevnoj bazi, malo pomirenja vlastitog života s Gospodinom Bogom?
Krizmanici često ovaj sakrament tretiraju kao “prolaznicu” za sakrament braka. Što je to za tebe? Možda si bio svjedok kada je ovaj sakrament podijeljen? Okružujete li osobu kojoj ste svjedočili molitvom kako bi Duh Sveti mogao djelovati u njoj? Sakrament se ne može ponoviti, jer se daje jednom i ne gubi svoju moć. Međutim, uvijek možete osvježiti i produbiti svoju svijest. Možete ponovno poželjeti postati sve uzvišeniji hram Duha Svetoga. Možete s većim žarom tražiti darove Duha Svetoga u sebi. Koji od ovih darova sada najviše želite tražiti? Vrijedi razmisliti koje mjesto Duh Sveti zauzima u vašem životu? Je li Duh Sveti domaćin ili gost u Cenakulu vašeg srca? Ili možda uopće nema mjesta za Njega u vašem životu? Uistinu, posjećujete Ga u Crkvi svake nedjelje jer ste tako odgojeni, jer je to vaš običaj, ali proizlazi li vaša prisutnost na Svetoj Misi iz vjere?
Možete li reći da svaki korak svog života činite ovisnim o tome da na koljenima razgovarate o Njemu s Bogom? Je li vam to važno kao što je zrak važan životu? Ili biste možda radije da On ne uđe u vaš život, da ostane unutar zidova crkve? Možda Njegov način života jednostavno ne odgovara vašem? Možda biste morali previše promijeniti u sebi, podrediti svoj način života Njegovom stilu, odnosno Evanđelju? Nama modernim ljudima, kada se suočimo s takvim pitanjima, uvijek je lakše reći: nije moguće, preteško je, nije za mene. Međutim, s takvim “duhovnim napuštanjem” nikada nećete doživjeti sreću. Sveti Augustin je priznao da je – ljudsko srce nemirno dok se ne smiri u Bogu. Učinite dan Pedesetnice trenutkom važnog životnog izbora, otvorite svoje srce djelovanju Duha Svetoga. Ponavljajte usnama i cijelim životom: Dođi Duše Sveti, želim… On dolazi stalno, ali Njegov dolazak može se usporediti s tihim povjetarcem. Nemojte samo čekati vatrene plamenove. On je blag i nikada ne ulazi nepozvan. Neka djeluje. Ne morate se truditi za lijepe, uzvišene riječi. On je taj koji moli u nama. “Duh potpomaže našu nemoć. Doista ne znamo što da molimo kako valja, ali se sâm Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima.” (Rim 8,26)
Izvor: Czas Miłosierdzia, br. 6(158)/2003 s. Dominika Steć, ZSJM
