Još donedavno sam mogla satima pisati i govoriti o osjećajima koji me nose od kada je Isus ušao u moj život. Znali su me iskusniji od mene upozoravati da se ne predajem u potpunosti osjećajima, ali sam odmahivala rukom misleći da oni sigurno ne vole Boga koliko ja… Kako ne izgarati tolikom čežnjom za Onim koji me je podigao s dna, dao mi život kada sam mislila da za mene života više nema. Sva ta bujica izlazila je iz mene kao zahvala Božjoj ljubavi. I onda, iznenada preda mnom se pojavi kušnja. Nepremostiva kušnja, ondje gdje sam najslabija. Mislila sam da netko tko toliko voli Isusa, ne može više pasti, da je jak, nepobjediv… Smetnula sam s uma da je samo Bog jak i nepobjediv, a ispred mene se ukazala sva bijeda moje slabosti. U svom padu našla sam se pred slikom Milosrdnog Isusa u onoj tami koja Ga okružuje. Nestala je sva moja samouvjerenost, sjedim nad praznim papirom ne mogavši napisati više ni riječi. Slaba, kakva jesam, opet sam dopustila osjećajima da me nose, ali ovaj put beznađa, očaja, napuštenosti jer „uvrijedih Boga, svoje najveće i najmilije dobro“. Grižnja savjesti uvjeravala me je da Bogu više nisam vrijedna. Ali On opet uspijeva doprijeti do mene u toj tami, pružajući mi Svoju ruku spasa. Nije tražio od mene ništa osim raskajana srca i već je hrlio da me nanovo uvjeri koliko sam voljena. Blagoslivlja me Svojom podignutom desnicom i briše sve moje prijestupe. Njegovo Milosrđe baca me ponizno na koljena.

Ne tako davno, silno me taknula fotografija praznog papira, umrljana suzama na kojem samo piše „Dragi Bože…“ i potpis. Sada shvaćam da su to sve riječi koje Bog od mene želi. On zna da sam slaba i da ću padati dok pokušavam pratiti Njegove korake. Njegova ruka blagoslivlja me i hrabri, da ne odustajem nakon pada, nego da hrabro nastavim dalje predajući Mu sve svoje slabosti. Hvala Ti, Isuse