(razmatranje nad Dnevnikom sv. Faustine, br. 150, 448, 689)
Sveta Faustina u svojim zapisima otkriva duboku istinu: sveci nisu daleke osobe iz prošlosti, već živi prijatelji duše koja traži Boga. Oni ne pripadaju samo nebu – njihova ljubav, zauzimanje i blizina prelaze granice vremena. U njihovu svjetlu vidimo koliko je nebo blizu svakome tko ljubi Isusa i hodi putem pouzdanja.
U snu o sv. Tereziji od Djeteta Isusa (Dn 150), Faustina proživljava ono što mnogi osjećaju – tamu, sumnju i nutarnju težinu. I baš tada, kad se činilo da nebo šuti, Bog joj šalje prijateljicu – sv. Tereziju. Terezija joj ne dolazi s prijekorom, nego s utjehom: „Ne žalosti se toliko, već se više pouzdaj u Boga.“ Tako djeluju pravi prijatelji svetosti – ne rješavaju probleme umjesto nas, nego nas uče povjerenju. I kada Faustina u nevjerici pita hoće li i sama biti sveta, Terezija joj jednostavno pokazuje put: „Moraš se uzdati u Gospodina Isusa.“ Svetac ne usmjerava pogled na sebe, nego uvijek – na Krista.
„Želim zapisati jedan san koji sam usnula o sv. Tereziji od Djeteta Isusa. Bila samo još novakinja i imala sam određenih poteškoća s kojima nisam znala izaći na kraj. Bile su to nutarnje težine povezane s vanjskim teškoćama. Izmolila sam mnogo devetnica različitim svecima, no, situacija je postajala sve teža. Toliko sam trpjela radi toga da više nisam znala kako dalje živjeti. Iznenada mi je došla na misao da se pomolim sv. Tereziji od Djeteta Isusa. Počela sam devetnicu po zagovoru te svetice, jer sam prije ulaska u samostan prema njoj gajila veliku pobožnost. Sada sam je bila malo zanemarila, ali sam se radi spomenute potrebe svom gorljivošću dala na molitvu. Peti dan devetnice usnula sam sv. Tereziju, ako kao da je još na zemlji. Ona se u snu upriličila tako da nisam bila svjesna da je sveta i počela me tješiti da se ne žalostim toliko poradi te stvari, već da se više pouzdajem u Boga. Rekla mi je: „I ja sam mnogo pretrpjela.“ No nisam joj baš osobito vjerovala da je puno trpjela i rekla sam joj da: „ti ništa ne trpiš.“ – Sveta Terezija me uvjeravala da je puno trpjela i rekla mi: „Sestro, znaj da ćeš treći dan na najbolji mogući način riješiti ovu stvar.“ Kako joj nisam vjerovala, dala mi je prepoznati da je sveta. U tom trenutku moju dušu je ispunila radost. Rekla sam joj: „Ti si sveta!“ – A ona mi je odgovorila: „Da, sveta sam. Vjeruj da ćeš ovu stvar riješiti treći dan.“ – Nato je upitah: „Sveta Terezijice, reci mi, hoću li biti u nebu?“ – Rekla mi je: „Bit ćeš, sestro, u nebu.“ – „Ali, Terezijice, hoću li biti sveta poput tebe, na oltaru?“ – A ona mi je rekla: „ Da, bit ćeš sveta poput mene, ali moraš se uzdati u Gospodina Isusa.“ – I upitala sam je hoće li moji otac i majka biti u nebu, hoće li [nedovršeno] – odgovorila mi je „Hoće.“ – Upitala sam dalje: „A moji sestre i braća, hoće li oni biti u nebu?“ – Rekla mi je da za njih trebam mnogo moliti, ne dajući siguran odgovor. Shvatila sam da trebaju puno molitve. Ovo je san. I kako kaže poslovica: čovjek snuje, a Bog određuje. Međutim, trećeg sam dana riješila onu tešku stvar kako mi je rekla, k tome s velikim lakoćom. Ispunilo se u potpunosti što je rekla. Bio je to san, ali imao je svoje značenje.“ Dn 150
U drugom zapisu (Dn 448), Faustina se žali sv. Ignaciju Lojolskom što ne dolazi u pomoć. To je divan trenutak duhovne jednostavnosti. Ona govori s Ignacijem kao s bratom, prijateljem, ocem. I Bog joj kroz viđenje pokazuje da sveci nisu ravnodušni: Ignacije joj se ukazuje s knjigom
i kaže: „Nisam ravnodušan na tvoju stvar.“ Faustina tada shvaća ono što Crkva uči o svecima, ali duša rijetko doživi tako živo: „Neizmjerno sam se obradovala što sveci tako puno misle na nas i što je tako tijesna povezanost među njima.“ Tu je sadržana cijela teologija zajedništva svetih – sveci nisu samo uzori, nego i sudionici našeg hoda, prijatelji koji nas nose molitvom, poput ruku koje podupiru kad posrnemo.
„ Blagdan sv. Ignacija. Žarko sam se molila tom Svecu, predbacujući mu kako me može gledati, a da mi ne priskoči u pomoć u tako važnim stvarima kao što je vršenje Božje volje. Govorila sam Svecu: „Ti, naš zaštitniče, koji si bio zapanjen ognjem ljubavi i gorljivošću za veću slavu Božju, ponizno te molim, pomozi mi ispuniti Božje planove.“ Bilo je to za vrijeme sv. Mise. Nakon toga sam s lijeve strane oltara vidjela sv. Ignacija s velikom knjigom u ruci. Rekao mi je sljedeće: „Kćeri moja, nisam ravnodušan na tvoju stvar, to se pravilo da primijetiti i u ovoj Družbi.“ Pokazujući na knjigu, nestao je. Neizmjerno sam se obradovala što sveci tako puno misle na nas i što je tako tijesna povezanost među njima. O, Božja dobroto, kako je lijep unutarnji svijet, da već ovdje na zemlji razgovaramo sa svetima. Čitav sam dan osjećala blizinu tog dragog mi Zaštitnika.“ Dn 448
U viđenju trojice svetaca koji se zauzimaju za Poljsku (Dn 689), Faustina gleda nebo otvoreno pred sobom: prijestolje Jaganjca, knjigu ispisanu krvlju i ime Isus. Sveci kleče, posreduju, mole – jer su zauvijek uronjeni u Božje milosrđe, koje ih čini bliskima i nama. Oni su poput svjetionika: ne traže da ih gledamo radi njih, nego da – kroz njih – vidimo Onoga kojemu su vjerni. Faustina osjeća radost jer u toj knjizi krvi prepoznaje i svoju nadu: „U ovoj su knjizi zapisane duše koje su proslavile moje milosrđe.“ Tko časti Božje milosrđe, već sada pripada zajedništvu svetih.
„ U jednom trenutku vidjela sam prijestolje Jaganjca Božjeg i pred prijestoljem tri sveca: Stanislava Kostku, Andrija Bobolu i kraljevića Kazimira koji su se zauzimali za Poljsku. Zatim sam pred prijestoljem vidjela veliku knjigu. I bi mi dana knjiga da čitam. Knjiga bijaše ispisana krvlju. No, sve mi je bilo nečitko osim imena: Isus. Tada sam čula glas koji mi reče: Još nije došao tvoj čas. I uzeo je knjigu te sam čula riječi: U ovoj su knjizi zapisane duše koje su proslavile moje milosrđe. Obuzela me radost zbog velike Božje dobrote.“ Dn 689
Sveci su dokaz da je svetost moguća. Oni nas prate u našim slabostima, tješe u sumnjama i vode prema Onome koji jedini posvećuje. Sveci su naši prijatelji jer nas neprestano podsjećaju da nebo nije daleko. Oni su putokaz jer su svojim životom pokazali da se do neba dolazi kroz svakodnevno “da” Božjoj volji. Njihova prisutnost, diskretna i blaga, kao latice ruža sv. Terezije ili pogled sv. Ignacija, uči nas da Božje kraljevstvo već kuca u našim srcima. Zato se ne trebamo bojati tražiti njihov zagovor. Ne trebamo se stidjeti svojih slabosti pred njima – jer oni znaju što znači biti čovjek. U nebu ne postoje stranci; postoje samo prijatelji koji nas čekaju. I možda bismo, poput Faustine, mogli svakog dana reći s povjerenjem: “O, Božja dobroto, kako je lijep unutarnji svijet, da već ovdje na zemlji razgovaramo sa svetima.”
Pripremile: sestre Milosrdnog Isusa, Sisak
