Jedne hladne zimske večeri, kad me već Gospodin po Svojoj Majci Mariji konopcima ljubav privukao k Sebi posve nesigurnu i još preplašenu, ušla sam u jednu crkvu i, na moje veliko iznenađenje, ispred sebe ugledala ogromnu sliku Isusa Spasitelja raspuštene kose, pogleda koji duboko prodire u dubine srca te bosih nogu.
Zastala sam, pala na koljena, zadržavajući suze. Bilo je to vrijeme moga života kada sam se vratila Bogu nakon dugog izbivanja iz Crkve jer mi „Bog tada nije bio potreban“, jer sam imala sve što svijet nudi: posao, auto, obitelj, ali i veliku prazninu u duši, tisuću pitanja, traženje smisla postojanja, nezadovoljstvo… Bog me snažno zahvatio i ušao u moj život, a ja sama nisam znala ni bila u potpunosti svjesna što se sa mnom događa, ali imala sam snažnu potrebu i želju još više upoznati i slijediti svog Spasitelja.
Zagledana u Isusove bose noge u pokretu, počela sam razmišljati i o tome koliko me Isus traži, hoda bos tražeći me po kamenju i trnju mojih grijeha, mojih bjegova i lutanja. Sva uplakana, klečeći ispred Njegovih nogu, osjetih velik mir u sebi i radost. Znala sam da je to trenutak kad su nam se koraci sreli. Da se od danas stapamo u jedno. Da moji koraci od tada više nisu moji, da moji putevi više nisu moji. Tada sam znala da do kraja svoga zemaljskog života želim da moje korake i život, posut cvijećem i trnjem, vodi On, da pripadam Njemu. U duhu sam počela milovati i ljubiti Isusova stopala, poljupcima i mekim dodirima zahvaljivati što je bio toliko strpljiv prema meni i tražio me dok me ne nađe po šikarama i kamenim putevima, po cestama bespuća i besmisla, u tamnim i hladnim noćima koje vode u propast, u jad, u bijedu.
Hvala Ti, Milosrdni Isuse, što si me te večeri pronašao i ušao u moj život. I od tada zajedno koračamo kroz život u padovima i usponima, ali korakom ispunjenim smislom, hodajući polako zajedno do potpunog sjedinjenja u Vječnosti. Neka ovozemaljski koraci budu koraci ispunjeni molitvom sv. Faustine: „Pomozi mi, da moje noge budu milosrdne, da svome bližnjemu pritječu uvijek u pomoć, ne obazirući se na vlastiti umor i iznemoglost. Moj pravi odmor neka je u službi bližnjima.“(Dn 163) – sve do susreta na vratima Nebeskog Jeruzalema.
