Krunicu Božjega milosrđa Gospodin Isus dao je s. Faustini u Vilniusu, 13. i 14. rujna 1935. godine, kao molitvu zadovoljštine i ublažavanja Božjega gnjeva (usp. Dn 474 – 476).
Moleći ovu krunicu prikazujemo Bogu Ocu Tijelo i Krv, Dušu i Božanstvo Isusa Krista kao zadovoljštinu za grijehe svoje, svojih bližnjih i cijeloga svijeta, sjedinjujući se sa žrtvom Isusovom i pozivajući se na ljubav kojom Otac Nebeski daruje Svoga Sina, a po njemu i sve ljude.
U ovoj molitvi zaziva se: budi milosrdan nama i cijelomu svijetu i samim time vrši se djelo milosrđa. Dodajući k tome i stav pouzdanja te ispunjavajući uvjete svake dobre molitve (poniznost, ustrajnost, stvar koja je po Božjoj volji), vjerni mogu očekivati ispunjenje Kristovih obećanja koja se osobito tiču smrtnog časa: milost obraćenja i spokojne smrti. Ova obećanja ne ostvaruju se samo na osobama koje mole ovu krunicu već i na umirućima uz koje drugi mole. Kada se ova krunica moli uz umirućega – rekao je Isus – ublažava se Božji gnjev, i neizmjerno milosrđe obuhvaća dušu. (Dn 811) Općenito obećanje glasi: Onome tko je bude molio rado ću dati sve što od mene bude tražio (Dn 1541), (…) ako je u skladu s mojom voljom. (Dn 1731) Sve što nije u skladu s Božjom voljom, nije dobro za čovjeka, osobito za njegovu vječnu sreću.
Približit ćeš mi čovječanstvo po molitvi ove krunice (Dn 929), rekao je na drugom mjestu Gospodin Isus. Duše koje budu molile ovu krunicu, prodahnut će moje milosrđe u životu, a osobito u času smrti. (Dn 754)
Tekst preuzet sa: www.bozjemilosrdje.net
