Ulomak iz pisama bl. Mihaela Sopoćka sestrama Milosrdnog Isusa o Mariji Majci milosrđa

¨Marija je Majka Milosrđa jer nam neprestano iskazuje milosrđe. Zaronimo dublje u srce naše Majke, što je bila za sve ljude, a posebno za nas. Podsjetimo se da je Isus Glava Mističnog Tijela, čiji smo mi udovi. Ako je Isus rođen od Marije, onda svi koji su od Isusa moraju biti duhovno rođeni i od nje. I kao što je Isus rođen zahvaljujući njezinom pristanku, tako i mi postajemo Isusova braća i djeca Marijina samo zato što je to željelo njezino majčinsko Srce. Kakva ljubav i zahvalnost bi nas trebala ispuniti ovom istinom! Među milijunima djece koju je Marija duhovno nosila u svojoj utrobi, a ipak nas je izdvojila od svih ostalih, osobno nas izabrala i voljela te od svog Sina izmolila milost poziva, kao da smo jedini koje je morala voljeti. Njezin odnos s nama nije nešto odvojeno ili nejasno, već vrlo konkretan, individualan i jasan odnos. Marija ima više nježnosti za nas osobno nego što ikada možemo sanjati. Živjeli smo u Njoj prije nego što je počeo naš zemaljski život; čak i tada nam je pripremala kolijevku u svom Srcu. Osjećala je neopisivu radost zbog nas, ali i neizreciv strah. (Jer koliko ljudskih bića danas propada, a da ne vide Božje svjetlo?) S posebnom ljubavlju, Marija nam je pribavila savjesne roditelje, spriječila opasnosti, bdjela nad našim rođenjem, a zatim i nad našim ponovnim rođenjem u vodama Svetog Krštenja, privila nas je uz svoje majčinsko srce i konačno nas predstavila Nebeskom Ocu kao svoju voljenu, odabranu djecu. Tada je kucnuo ključni čas kada smo trebali upotrijebiti svoj razum i preuzeti kontrolu nad svojim životima, odlučujući sami hoćemo li živjeti za Boga ili za Zloga. Ne možemo zamisliti s kakvom je pažnjom Srce Nebeske Majke čekalo te prve trenutke i promatralo stav koji će naša volja zauzeti suočena s paklenim poticajima. Možda imamo više od jedne pogreške za zabilježiti tijekom godina?… Marija, pažljiva na sve, oplakivala je naše pogreške, razmišljala o kajanju, nedaćama i neuspjesima, kako bi nas doslovno pa prisilila da pogledamo unutar sebe.
I kada je stiglo slavlje Prve svete pričesti, s kakvim je iskrenim emocijama naša Majka pripremala susret ove svoje djece? Nesvjesno, probudila je osjećaje koji su mogli ugoditi Isusu, jer je znala da će nas Isusov prvi poljubac jednog dana spriječiti put u propast. Možda je već pripremala to tajanstveno sjedinjenje između Isusa i nas, sjedinjenje o kojem smo saznali tek kasnije. Možda tada nismo shvatili značaj ove milosti, ali ona je bila temelj prijateljstva koje je nastalo između Isusa i nas na dan naših zavjeta Bogu.
Nakon Prve svete pričesti približile su se opasne godine, kada su se – poput prirode u proljeće – sve naše strasti počele uzburkavati. Marija je pratila svaki naš korak, bdijući nad našim osjećajima. U teškim trenucima sugerirala je misli koje su se borile protiv grijeha, budila strah da nas zaustavi na putu u ponor – pokrivala nam je oči, koje bi inače bile privučene mnogim grešnim iskušenjima – a u određenim opasnim slučajevima, možda nas je učinila, takoreći, slijepima i neosjetljivima, kako bismo mogli proći kroz vatru, a da se ne opečemo. Kakva divna, majčinska briga! Kakva pronicljivost, kojoj se, gledajući sada unatrag, čovjek može samo diviti! Ali možda je ponekad netko zatvorio uši glasu milosti i uronio u grijeh. Kako je Marija tada bila žalosna i tužna. S kakvom je marljivošću zadobila od Boga za nas milost kajanja, molitve, skrušenosti i konačno milost neizmjernog Božjeg milosrđa u sakramentu pokore. Koliko su se puta te tužne priče o padu i milosrdnom oprostu ponovile, bit će misterij poznat samo Bogu – ali ako se to događalo često i dugo vremena, postali smo uzrokom posebne boli i predmetom mnogih napora Majke Milosrđa.
Konačno je stigao trenutak odlučnog povratka Isusu. Pronašli smo Nebeskog Oca nakon duge, možda grešne, odsutnosti u tuđini. Nakon duge, ropske, ali dobrovoljne službe Božjem neprijatelju, ponovno smo postali sinovi Božji i baštinici Kraljevstva Božjega. Sram i bijeda otvorili su nam oči i vratili nas slatkom Učitelju. Tko je, dakle, ubrzao ovaj trenutak? Tko nam je dao do znanja koliko je sramotan jaram strasti? Tko je sačuvao iskre nade u našim srcima? Tko je Nebeskog Oca nagnao da bude blag i da još jednom udijeli oproštenje? Tko je spriječio trenutak vječne i strašne kazne? Tko je na naše usne stavio ovaj uzvišeni čin: “Isuse, uzdam se u Tebe!” Tek ćemo na nebu saznati koliko je grešnika Marija spasila iz kandži pravde, a vječnost će pokazati je li možda i nama izrečena presuda, kada je nježna ruka Majke Milosrđa počivala na Isusovoj ruci, a On je popustio, povukao kaznu i ponovno postao Kralj Milosrđa.
Trenutak obraćenja nije isti za svakoga. Sveti Augustin, sveta Marija Egipatska i drugi proveli su značajan dio svog života daleko od Boga. Neke su duše, naprotiv, od početka bile toliko snažno očarane milošću da njihovo obraćenje jedva zaslužuje to ime. Druge su, opet, izravno tražile milost. Bili su svladani čudom milosti. Kakva god bila priroda našeg obraćenja i kad god bi se napravio korak odlučnog povratka, Majka Milosrđa ponovno je bila njegov instrument, jer po Božjoj volji, nijedna nam se milost ne udjeljuje osim po Mariji. To znamo iz općeg nauka Crkve, životi svih svetaca svjedoče o tome, a naše vlastito iskustvo to potvrđuje. Nemojmo, vođeni praznom arogancijom, misliti da nam Marijina milost nije bila potrebna. Čak i ako su nam životi bili dobri, ta je dobrota neko vrijeme bila nesvjesna, a kada je došlo do odlučujućeg izbora između Isusa i Zloga, pratila nas je nevidljiva zaštita naše najbolje Majke Milosrđa.
Nemojmo misliti da smo sada čvrsto utemeljeni u kreposti i da možemo biti sigurni sami. Nažalost, Blažena Djevica mora neprestano bdjeti nad nama, i ako bi na trenutak pustila svoju brigu o nama, mogli bismo upasti u svoju izvornu, ali još veću, bijedu. Kao što mala djeca moraju stalno ostati pod majčinom brigom, tako bismo se i mi trebali stalno držati majčinske utrobe Majke Milosrđa, koja nas njeguje, hrani, brani, odgaja i dobiva milosti od Kralja Milosrđa. Svakako, sve dolazi od Isusa, ali bez pristanka, bez želje, bez molbe Blažene Djevice, nikakva milost neće poteći iz Njegova milosrdnog Srca. (Pismo iz Czarnego Bóra, 3. studenog 1942.)

Uvod za razmatranje uz “Majku Milosrđa”
Marija je Majka Milosrđa – ne samo po naslovu, nego po svom biću, po svakom otkucaju srca. Ona nas je voljela prije nego što smo postojali, nosila nas u svojoj molitvi i želji, u svome „fiat“ koje je otvorilo put Spasitelju. U njezinu se srcu dogodilo i naše rođenje, jer ako smo od Krista, onda smo i od Nje. Ona nas neprestano prati: u djetinjstvu, u prvim susretima s Bogom, u trenucima slabosti i povratka, u svakoj borbi između svjetla i tame. Njezin pogled ne osuđuje – on razumije, tješi i čeka. Kad padnemo, ona ne odvraća lice, nego kleči pred Ocem i moli za nas. Koliko puta nas je njezina nevidljiva ruka spasila od pogibelji, od vlastitih odluka, od tame grijeha! Koliko puta je njezino tiho „budi s njima, Gospodine“ zaustavilo kaznu i donijelo milost! Ova meditacija želi nas uvesti u tišinu Marijina srca – da u njezinu pogledu prepoznamo Božje milosrđe koje nas ne napušta. Neka ovo vrijeme bude naš susret s Majkom koja nas poznaje po imenu, koja nas ljubi osobno, koja nas uči kako vjerovati, nadati se i ljubiti.

(opuštajuća glazba/pjesma)

Tvoj pogled Marijo, nije osuda, nego milosrđe. Ti vidiš i ono što ja skrivam – umor, strah, čežnju, ali i dobro koje još ne prepoznajem. Daj mi milost da se ne bojim tvoga pogleda, nego da u njemu pronađem mir i prihvaćenost. Ti dolaziš tiho, u svakodnevnim stvarima, u nečijem osmijehu, u mrvicama strpljenja. Pomozi mi da prepoznam tvoju prisutnost u običnim danima, u poslu, u obitelji, u tišini večeri. Tvoj „da“ bio je izrečen u tami vjere. Uči me da ne tražim sigurnost, nego povjerenje. Da mogu reći: „Neka mi bude“ – i kad se sve čini nesigurno. Prekrižene ruke ne znače nemoć, nego predanje. Nauči me, Marijo, da ne moram sve držati pod kontrolom. Da snaga dolazi iz povjerenja, a ne iz napetosti. Tvoja blizina nije daleko. To je prostor u kojem se srce odmara, u kojem prestaje težina dana. Daj mi jednostavnost djeteta koje zna da je voljeno. Kako da otvorim svoje srce Marijo? Ti znaš gdje su brave i rane moga srca. Ne žuriš, samo čekaš. Daj mi hrabrost da otvorim ono što još skrivam – i da dopustim tvome
Sinu da uđe. Koliko puta pokušavam sam. A ti stojiš – mirna, vjerna, prisutna. Pokaži mi da i u slabosti postoji put prema Bogu. Podsjeti me na one koji su sami, bolesni, uplašeni. Neka moj pogled i molitva postanu pokrivač nade za njih. Ti ne ostaješ samo u molitvi, nego ideš prema potrebitima. Pomozi mi da i ja djelujem iz ljubavi – tiho, nenametljivo, ali s toplinom koja liječi. Nauči me radovati se Božjem djelovanju, čak i kad ga ne razumijem. Neka moj život postane pjesma hvale, makar tiha i skromna. Uči me gledati dobro i u križu, ljepotu i u suzama. Uči me zahvalnosti – jer svaka zahvalnost rađa radošću. Neka moj život nosi svjetlost, ne zato što je savršen, nego jer je predan. Pomozi mi da budem znak nade, poput tebe – Majko Milosrđa.

Krunica Božjega milosrđa i litanije

Prevele i pripremile: s. Jaira Udovičić i s. Ivana Perković